KAMPUS KAO UTOPIJA

Godine 1516. Thomas More je napisao Utopiju ( De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia), od strane pripovjedača Rafaela Hitlodeja opisana imaginarna otočna zemlja sasvim posebna društveno-političkog uređenja. Iako bi se djelo moglo shvatiti kao tipična satira društva u kojem je More živio, dana je vizija idealne protokomunističke države u kojoj su svi jednaki, ne postoji  privatno vlasništvo pa ni novac. Državu po Moreu čini 54 grada koja su povezana poljoprivrednim gospodarstvima na kojima svi rade 6 sati te i prema potrebi djele rezultate rada.

Kampus jest utopija. Entitet poput otoka sa posebnim vlastitim podsustavom. Neovisnošću,  svrhom, namjenom i atmosferom. Od  kampusa se očekuje i samodostatnost. Svi sastavni  elementi kampusa – prostori edukacije, energetika, komunikacije, IT, kultura, sport, rekreacija i dokolica zajedno čine  zasebnu i zaokruženu cjelinu. Ta cjelina je podskup vrijednosti unutar šireg sustava svakodnevnog okoliša. Relacije sa okolinom mogu biti raznovrsne – logične, znanstvene, gospodarske ili trendovske. Urbane veze imaju zadaću izbalansirati odnose sa zatečenim cjelinama neposrednog kontakta, uočiti pozitivne i progresivne protagoniste susjedstva i prepoznati potencijal društvenog i ekonomskog razvoja zajednice. Na kraju važno je i vješto manipulirati sa distancama po svim nivoima, lokalnim, i globalnim.

Vrtni grad

Možda svaki grad u svojoj genezi ima nešto od Howardovog vrtnog grada. Širenjem grada u određenom trenutku i određenom mjerilu pojavila bi se potreba za redukcijom izgrađenog i uvođenjem zelenog neizgrađenog međuprostora. U Zagrebu je to isprva bila zelena potkova nastala u trenutku formiranja Donjeg grada. Potkova je u novu gradsku matricu izvrsno unijela oblikovani park formata primjerenog veličini novourbaniziranog područja. U drugoj se polovici 20.st. grad širio znatno intenzivnije, pa je i pokušaj planiranja novog zelenog pojasa bio otežan i vremenski neusklađen sa brzinom izgradnje novih gradskih cjelina. Rast stanovništva i ambiciozno zamišljena socijalistička industijalizacija Zagreba jednostavno nisu ostavile dovoljno prostora za realizaciju zelenog međuprostora.

Ideja novog zelenog ringa, na neki način nove zelene potkove najbolje se uočava u programu za izradu GUP-a Zagreba iz 1965. Kako je jednim dijelom prolazio kroz već izgrađena gradska područja, a drugim u zonama koje su strateški planirane za daljnje širenja grada, zeleni pojas je zapravo povezani niz zelenih cjelina različitih karaktera i namjena. Gledajući od sjeveroistoka, zeleni  pojas počinje Maksimirskom parkom i šumom naslonjenim na Medvednicu dalje preko poljoprivrednog dobra Agronomskog fakulteta južno od Maksimirske između Ravnica i Mandlove ulice (ovaj potez je prepoznat kao izrazito značajan za cirkulaciju zraka). Južno od Branimirove rijetko izgrađen i zbog specifične namjene zaštićeni prostor kasarne se nadovezivao na Čulinečku šumu istočno i zonu vodocrpilišta južno, te se  dalje kao traka provukao sve do Save i njenih rukavaca, područja Petruševca, Koledovčine, Stare Loze i Žitnjačke šume. Istočni dio pojasa je dobio posebnu ulogu zaštitnog zelenog pojasa prema industriji Žitnjaka o odnosu na guste stambene strukture šireg centra. Preko Save se zeleni pojas provlačio između novozagrebačkih naselja sa kulminacijom u centralnom novozagrebačkog parka iznimnog formata, na žalost nikad realiziranog. Pojas se nastavlja dalje prekojugozapada ponovo do područja Save, Jaruna na lijevoj obali zajedno sa serijom sportsko-rekreativnh površina. Kroz zapadni dio grada pojas se zbog već izgrađenih stambenih naselja reducira, uglavnom hvata prostor potoka Vrapčak i nadovezuje na par manjih za parkove rezerviranih područja. Sjeverozapadno, zeleni pojas bi se uspješno spojio sa Medvednicom i zatvorio krug iznad Ilice u području Grmoščice.

Bez obzira što veći dio pojasa nije realiziran te ga danas teško doživjeti na mapi grada, Kampus je i dalje značajni fragment istočne strane tog zelenog pojasa. Okolnosti su drugačije nego 70-tih, industrija je nestala, a tvornički sklopovi su zamjenjeni sadržajno praznim građevinskim zonama. Upravo je ta programska praznoća prilika da se višim stupnjem definicije svakog pojedinog urbanog sklopa – entiteta duž ovog potezu inzistira na sadžaju, identitetu i kvaliteti.